Zlatana
O jagodama
i strahu
O ljubavi i vinu
Šum
prolaznosti
Neizgovorena reč
Neosvećena ljubav
Falinka i ja
Parižanin
Srbijanka
Čovekova
kob
Pariske vanvremene
priče
Srpkinja u
Parizu
Usidrena na brodu
|
Neosvećena ljubav
Sajam Kniga 2005
Na
poćetku promocije nove knjige Zlate Živadinović, ćuvena dramska
glumica Jelena Žigon je pročitala izabrane pasuse. Tom prilikom je
urućila našoj kniževnici ikonu kao zahvalnost društva
Rusko-Srpskog
Prijateljstva za njen individualno humanitarni rad kao pomoć deci na
Kosovu.


Zlata Živadinović
prihvata ikonu
Radomir
Smiljanić
Dragi
prijatelji, dame
i
gospodo,

Veoma Vam hvala što ste u ovako
zaista impozantnom broju došli na promociju, na doživljaj,
najnovijeg romana naše Zlate Živadinović, "Neosvećena
ljubav", u izdanju eminentnog izdavaća Prosveta.
Čuli ste za humanitarnu delatnost Zlate Živadinović, odnosno
jednu od kruna, koja je apsolutno komplementarna svakoj
aktivnosti pravoga umetnika, pisca posebno. Sada ćete
doživeti Zlatu Živadinović kao vrsnog romansijera, mada se
ona bavi i drugim vrstava književne umetnosti. Zlata, da
pođemo od imena, Zlata dakle razvlači niti i plete zlato,
iskazujući jednu sagu o sebi, o jedinki, o dvoje, i o nama
svima kao narodu i naciji.
Ovakva književnost utiče na čitaoce, veoma
je rado čitana i
prepričavana.
Još od prvog njenog romana "O jagodama i strahu",
mene kao njenog kolegu je stvarno potresla do srži jedna
scena, koju ranije nisam doživeo nikad kao apsolut u jednoj
situaciji (a mnogo sam čitao, pisao i objavio), gde
devojčica, smrznuta i gladna, ne traži hranu, nego čeka da
se odmah ututka kraj majke, u toplom, da oseti majčin svet
mira, zaštite i spokojstva u sadašnjosti, gde nema hladnoće,
protivrečja i neizvestnosti za budućnost.
To je velika senzibilnost, osećaj prostora i vremena, koju
nisam sreo ni kod jednog pisca svetske, ni naše
književnosti.
Znamo šta je rekao još slavni Maurois, da je
umetnost, pogotovu umetnost reči, znači
književnost, antisudbina. Ona se opire svemu sudbinskom za
čoveka, svim smetnjama, u tegobnoj situaciji sa nabojem
straha i neizvesnosti šta se dešava.
Sva ključna ograničenja su u vremenu i prostoru, jer ne
možemo da budemo u isto vreme negde daleko i ovde. Na kraju
je ono konačno, vremensko, to je smrt. U romanima Zlate
Živadinović, videćete
da je progovorio na sav glas glavni junak, Gospodin Život.
Život je tu, taj život koji ključa, koji ona nama približava
da jednostavno sam ide pod lahorom, teče kao fini talas neke
razigrane rečice, a ponekad zatutnji i muljevit i tmuran,
i ma šta mi
čitali osećaćemo
da je glavni junak, život. Svi oni drugi koji su u romanu,
su podređeni njemu.
A kada je neko glavni junak, on mora, dragi prijatelji, da
bude iskren, da bude istinit, da bude čestit i da bude
pouzdan. To je taj glavni junak Gospodin Život, u romanima
Zlate Živadinović.
Pošto Zlata dolazi iz Pariza, kao Srpkinja, piše na srpskom,
piše ćirilicom, piše o nama, a u Francuskoj,
i kada rekoh istinit život je junak u rоmаnima
Злате,
završiću
sa jednom sjajnom maksimom koju je u Parizu u XIX veku rekao
čuveni
Sainte-Beuve o pravoj velikoj književnosti
: "U svakoj
velikom književnom delu naјvažnija je istina, lepo i dobro
neka se snalaze kako znaju i umeju".
|

|
Tamara Ognjević -
književnik
Poštovane dame i gospodo,
Lepo je videti veliki broj ljudi na promociji jedne knjige. To je
znak da želimo da je čitamo. Delo Zlate Živadinović na jedinstven
način uslovljava da mislim na velikog antičkog pesnika Horacija kada
je učio svoje kolege kako treba da pišu, sastavljaju poeziju da bi
bila ubedljiva i prihvaćena, rekao im je otprilike: "Ako želiš
da oni koji čitaju tvoja dela plaču, moraš prvo plakati sam".
U ovom konkretnom slučaju predivne literature, gospođa Zlata
Zivadinović je autor i junak njenih romana u kome glavnu ulogu igra
život, a to je sa Horacijevskog stanovišta pozicija u kojoj je
čitalac spreman da čita jedno izuzetno komponovano pismo
artikulisano jednom posebnom saosećajnom dušom.
Čovek se zanatski uči da piše, ali teško može naučiti da oseća, da
prati ritam sopstvene misli i emocije, dakle u tom Horacijevskom
smislu, evo svojim već petim romanom, gospođa Zlata Živadinović
pokazuje da je pre svega veoma zreo čovek, a potom da je i zreo
pisac. Jedno uslovljava neminovno drugo. Pisac je pisac bez obzira
na pol i može biti samo dobar, osrednji ili loš. Imala sam u rukama
romane jedne žene koja ume da najsloženije situacije kaže plemenitim
jezikom ne koristeći se raznim poštapalicama.
Zlata Živadinović slika na svili, što je vrlo specifično, i ukazuje
na jednu posebnu strukturu uma. Slikati na svili je dug, strpljiv i
složen proces, a rezultat je lepršav i divan.
Takve su i Zlatine knjige. Ona ima sposobnosti da i u najstrašnijim
situacijama ljudske svesti vidi plemenito i dobro, ono za šta se
treba boriti, a to je glavni pokretač svega, u romanima Zlate
Živadinović, velika i večna
čovekova potraga za istinom, lepotom
sveta i za ljubavlju. Bez tog cilja i sadržaja sve gubi smisao. Ta
velika Zlatina ljubav za čoveka zrači u svim njenim knjigama, kao
jedinstveno svedočanstvo.
Ne bih da preprićavam detalje šta je sve ova plodna
književnica napisala, jer vam od srca želim da imate na policama
vaše biblioteke sve knjige Zlate Živadinović.
|
Radmila Kunćar -
esejista Dame i gospodo, poštovane
kolege,
Veliko mi je zadovoljstvo da govorim o najnovijoj
petoj knjizi gospođe
Zlate Živadinović, čiji rad sledim i tu njenu lepu nit
čiste
poetske misli jedne Srpkinje koja je daleko sledila san svoga
života. Danas ostvaren u njemu uživa, velikodušno ga svima nama
prenosi i poklanja iskušenja života koja nas bogate i opominju.
Samo je nakratko Gospođa
Jelena Žigon pomenula njen požrtvovani humanitarni rad koji je
Gospođa Živadinović uradila za našu decu na
Kosovu. Ućinila
je ona mnogo više za ljude, a za neka i dobila bezbroj priznanja od
uvaženih javnih i kulturnih lićnosti
i ustanova u Srbiji.
Ali mi danas govorimo samo o njenim knjigama. Pre nekoliko godina
sam predstavila u biblioteci grada zlatinu knjigu O jagodama i
strahu. A evo ta ista knjiga može da se danas dobije u
francuskim knjižarama pod nazivom Lubiotte.
Posle prve knјige pozivali su je ljudi u drugim gradovima Srbije
i u nekima sam imala
čast
da govorim i o ostalim knjigama. Ovih dana bila sam u Apatinu,
rekoše mi, tamo, na severu ove naše Srbije
čitaju se knjige gospođe
Zlate Živadinović.To je najveće priznanje koje svaki pisac može da
poželi.
A zašto je toliko čitaju? Pre mene govornici nas upućuju na velika
imena iz književne istorije, šta su oni govorili u knjigama, o
knjigama, i šta je nužno da bi se jedna knjiga
čitala. Gospođa
Živadinović to zna sama, koristi se onim pravim savetima svojih
umnih roditelja koji ponikoše u ovoj Srbiji i svojoj mnogobrojnoj
deci usadili osnovno što ih vodi kroz život; a to je istina,
dobrota, vera u Boga, ljubav prema životu, i iskrenost medju njima
da vlada. Čuli ste odlomak koji je gospođa Jelena Žigon pročitala,
gde se pominje divan lik majke.
Od prve knjige, taj profil majke me je uzbuđivao i verujte mi, ako
pročitate ovu knjigu, svaku lepu reč i duboku misao i umni savet
koji je majka iz te naše lepe Srbije saopštila svojoj deci je
prihvatljiva. Takve mudrosti mogu da budu svima nama vodilje, da ih
prepišemo i stavimo na pisaći sto ili kraj uzglavlja, onako kako
ispisujemo misli iz večne knjige, iz Biblije.
Zlata Živadinović u svojim knjigama nama svima daje jednu lepu poruku: Sve
što radite, radite pošteno, dobronamerno, iskreno i jasno, s'
velikom ljubavlju, ako je dajete nesebično drugima ona će vam se
uzvratiti. Zato je ljubav čitalaca uzvraćena gospođi Živadinović.
A kako i ne bi? Sve njene knjige imaju lepe teme, i napisane su
predivnim, čistim srpskim jezikom. Ona živi
četrdeset godina u Parizu, a kada Vam se obraća, njen akcenat nimalo
ne vuče na neki strani jezik, on je
čist, naš, srpski. a tek kakav
je stil u knjigama njenim, gde
ćemo
naći iskonske bisere narodnih izreka i mudrosti.Volela bih da te
lepe misli književnice Zlate Živadinović dođu do Vas mnogih, i da
uživate u njima.
Hvala joj. |